Dan žena

Neko je jednom davno reko :” Ti si moja sreća, moja mon amour, moje sve! Reci mi što želiš i učinit ću to za tebe.”
“Pa, hm, gladna sam, bi li mi mogao dodati onu jabuku sa stabla?”
I debil to učini.
Njegovo ime je bilo Adam, njezino Eva. Da je znao kakve ih posljedice očekuju, zbog tog banalnog izljeva ljubavi, poslao bi svoju mon amour u pičku materinu! Od tog sudbonosnog čina, možemo reći da je započela cijela priča o svađama, nerazumijevanjem i animozitetom između dva spola. Do tada su živjeli u zemaljskom raju, obdareni svim užicima života, a nakon toga bivaju prognani, ogoljeni, prepušteni sebi i svojoj izopačenoj naravi… Sve što je jadni Adam htio, je bilo malo seksa, doggstyle-om, naravno.

Ako ćemo vjerovati najboljoj znanstveno fantastičnoj knjizi ikad napisanoj (Bibliji), tu leže počeci kompliciranih odnosa žena i muškaraca , te onih famoznih rečenica kao :“ Does my ass look fat in this?“ Ne, naravno da ne Evice, super ti stoji dabrova koža i uopće ti ne naglašuje delikatno dupe. Stvoreni za razmnožavanje, u jednom trenutku su prešutno odlučili uplesti emocije u igru.
To nas dovodi do današnje teme, Dan Žena. Dan, koji bi po meni trebalo biti slavljen kao najvažniji dan u godini, kad je Bog odlučio strgati muškarčevo rebro i od toga napraviti biće koje bi mu trebalo pružati užitak i društvo, a umjesto toga napravio ženu, koja je po svojoj znatiželjnoj prirodi činila upravo ono suprotno. Svaki muškarac, od kada je otkrio da mu ona stvar između nogu ne služi samo za pišanje, pati za ženom, to patogeno stanje počinje kucati u doba puberteta i traje do kraja života. Bolest poznatija pod imenom ljubav. Muškarci su očito toliko poludjeli, da su čak odlučili svojim zakletim dušmanima posvetiti jedan cijeli dan, čitava 24h .No, da ne bi bilo sve sivo, imaju i oni svoj dan, iako nitko ne zna kad (3.11.)
Mislim da bi svaki muškarac bio rado prognan, pa čak iz raja zbog voljene žene, jer činjenica je da smo mi ovisni o njima. Pičkice ne mogu bez pički. Trebamo njihovu mirnoću, logiku, racionalnost, nježnost, potporu,brigu…one samo trebaju našu spermu za nastavak vrste. No, ne zaboravimo da iza svake velike žene, stoji muškarac koji joj redovito svršava u usta i prije ili kasnije svaka će raširiti noge nekom tipu, očaj zbližava ljude . Niti jedna ne želi biti djevica do kraja života i hvala Vam na tome.
No,možete li uopće pokušati zamisliti kako bi bilo živjeti bez njih (Can“t kill em“, can“t live without them)? Da ih nema, muškarci bi se međusobno poklali, zbog viška testosterona u zraku, a žene bez nas…njima bi sigurno bilo bolje, stvorile bi svijet bez mržnje i rata, ali zavisti bi bilo posvuda.
Kad bi se poigrali sa stereotipima, rekli bismo da su muškarci prirodno fizički jači ali mentalno slabiji od žena. Muškarci su sposobni učinkovito zajebati stvari, a žene naći rješenje zajeba, ma jednostavnije, muškarci su đubard, žene kurve, te se kao takvi nadopunjuju. Jebeni ying i yang.

Danas nije poseban dan žena, svaki je takav ali tako i treba biti. Rješenja za diskontinuitet komunikacije između muškarca i žene nema, pa svaka veza počiva na kompromisima! Tako da bi muški trebali svaki dan voditi računa da se njihova Eva osjeća posebnom i voljenom (koliko god u stvarnosti gadna bila) a žene, tu i tamo prošećite do kuhinje i napravite svom Adamu sendvič, tek toliko da utažite njegov ego i da bar nakratko pomisli da je on gazda u kući.
Za kraj, hvala Bogu na ženama !
Sretan ovaj dan Vama i svim muškarcima zarobljenim u ženskom tijelu !

Muzej prekinutih veza

Bolje je ljubiti i izgubiti, nego nikad ne ljubiti i ne znati što si izgubio.

 Ljubav je kurva. Ljubav je sranje. Ne isplati se voljeti jer ćeš na kraju uvijek patiti.  Takve riječi smo sigurno svi do sada čuli. Znam da smo svi u jednom trenutku života to i pomislili.Ali iskreno se nadam da nitko to vas, dragi čitatelji, to i ne misli danas, jer ljubav i sve ono što ide uz nju jest doista nešto zbog čega se isplati živjeti, a ponekad i patiti.

Natpis na ulazu-Book of Disquiet

Koncept

Pitate se čemu ovakav melodramatičan početak posta? Pa jednostavno, posjetio sam Muzej prekinutih veza.  Koncept je brilijantan u svojoj jednostavnosti-napravimo muzej u kojem ljudi mogu ispričati svoje ljubavne priče/brodolome i usput se mogu riješiti svoje ljubavne ostavštine! Otprilike tako nešto su i osmislili osnivači prvog privatnog muzeja u Zagrebu, Olinka Vištica i Dražen Grubišić. Kako opisuju na njihovoj stranici :Muzej prekinutih veza nastao je iz putujuće izložbe s konceptom propalih veza i njihovih ruševina. Za razliku od „destruktivnih“ samopomagajućih uputa kako se oporaviti od neuspjele ljubavi, Muzej daje priliku svakome da prebrodi emocionalni slom na kreativan način: donacijom zbirci Muzeja. Više možete saznati na službenoj stranici Museum of broken relationships.  Zanimljivo je da su autori koncepta i sami bili u vezi, te nakon što su prekinuli, došli su na ideju da otvore cijelu izložbu posvećenu prekinutim vezama. Prvi put je prikazana 2006. u Gliptoteci HAZU-a. Nakon što nisu uspjeli dobiti sredstva od naše nam drage RH, odlučili su sami iznajmiti mjesto na Gradecu i konačno otvoriti svoja vrata 2010. Od tad do danas muzej je posjetilo više od 13.000 ljudi, što je više i od MSU.

Lažne grudi

Hoću li biti deprimiran ako posjetim muzej?

Ako ste se to zapitali, odgovore jest, ne. Dapače, vrlo vjerojatno, osjećati ćete se katarzično, pogotovo ako vas neka od izloženih priča ili predmeta dirne u vaše “posebno” mjesto.  Sama izložba zapravo i nije toliko velika, možda sam i mogao očekivati više predmeta,ali ovo što sam vidio je bilo dovoljno. Već sam prije bio upoznat sa nekim elementima izložbe ali tek nedavno sam imao priliku otići i sam (s curom) vidjeti što se nudi. Prostor se doimao pomalo previše sterilno,  bijel kao u bolnička soba i nosio je određenu empatiju u zraku bivših posjetitelja i nostalgični spokoj izloženih “artefakata”. Jedan od prvi stvari koje su mi zapale za oko su bile (vidi čuda) umjetne sise, koje je ostavila jedna djevojka iz Beograda muzeju s objašnjenjem da su to prije koristili ona i njezin bivši dečko u krevetu kao stimulacija njihovom seksualnom životu. Ostavila ga je kad je shvatila da je on htio da to ona konstantno nosi…Najdirljiviji primjerak je bio jedan antikni ključ-vadičep, uz kojeg je pisalo objašnjenje :

Govorio si mi da me voliš.Svaki dan poklanjao male poklone. Ovo jest bio jedan od njih. Ključ do srca. Začudilo me što nisi htio spavati samnom. Shvatila sam koliko si me volio kad si umro od AIDS-a.

Kroz cijeli muzej možete vidjeti takve i slične predmeta. Od seksualnih pomagala, plišanih medvjedića, slika, majica, sjekira foto albuma itd. Svaki od tih premeta ima drugačiju priču i određenu posebnost. Svaki od njih me naveo na jednu pomisao(da parafraziram Tolstoja) : “Svaka veza je sretna na isti način, svaka nesretna na svoj, jedino što im je zajedničko jest da svaka prije ili kasnije završi.” Tu leži ta iskonska tuga, ali ne i nesreća. Svi imamo jedan život, prihvatili to vaši svjetonazori ili ne i svi imamo samo nekoliko prilika u životu iskoristiti puni potencijal onoga što nam se nudi i mislim da je srž muzeja upravo u tome da nas suptilno podsjeti na te jednostavne životne činjenice. Nikad nemojte uzimati ljude ili partnere zdravo za gotovo, sjećajte se svoje prošlosti, ona je dio vas, ali nemojte joj dopustiti da  vas proganja. Neka spava u dubini vašeg srca ili one stvari koji vas podsjećaju, jednostavno darujte muzeju 🙂

Izloženi predmeti-sa svojim pričama.

Za kraj

Još bih nadopunio, muzej je postigao veliki uspjeh u svijetu. O njemu su pisali le Parisien, Daily Mail, The Independent…Zanimljivo je i da je Muzej prekinutih veza, prema turističkom portalu Tripadvisor.com, jedini muzej u prvih deset zagrebačkih znamenitosti koje posjetitelji preporučuju. 2011. Muzej je dobio i Kenneth Hudson nagradu. Možemo zaključiti da je ideja postigla velik uspjeh jer svakim danom otvaraju se novi muzeji prekinutih veza u dalekim krajevima naše planete.

Stavio sam ovakav podnaslov, jer ovo nije samo kraj ove priče već i jednog bloga. Mojeg, za sad. Još nisam siguran hoću li ga dalje nastaviti pisati, ostavljam tu mogućnost otvorenom, baš kao što sam i naučio u muzej prekinutih veza, veze završavaju, brakovi propadaju,ali priče i sjećanja,  su jedini raj iz kojeg ne možemo biti prognani.

Ostavljam vas, pa s čime drugim nego….

Do čitanja!

Refleksije vremena

Puštamo balone! Jupiiii!!

Mjesto za neka davna prisjećanja. To su prve riječi koje mi padaju na pamet kada bih morao opisati ovu izložbu.  Pokušati ću kroz ovaj post opisati vam svoj doživljaj u muzeju i ono što je pobudio u meni, a manje pisati o tome kao o izvještaju koji moram ispuniti za obaveze kolegija, jer izložba jest doista bila odlična i neće vas ostaviti ravnodušnim ako odaberete u skorije vrijeme posjetiti Klovićeve Dvore.

Druže Tito, nešto bih te pito!

Prije nego počnem pisati o svoje osobnom doživljaju, mislim da bi bilo potrebito upoznati vas sa izložbom. Vidio sam da je i kolegica Vika Mucko napisala post o ovoj izložbi, pa slobodno pogledajte i njezin post, ali naravno prvo pročitajte moj ! Izložba ‘Refleksije vremena 1945.- 1955’ vjerno pokušava prenijeti atmosferu formiranja socijalističkog realizma i njegovu dekonstrukciju. Autorica izložbe Jasmina Bavoljak odlučila se posvetiti ovom odrešenom vremenskom periodu jer kako tvrdi “ostavilo je neizbrisiv trag na svima nama”.  To je vrijeme nakon 2. Svjetskog rata i u svijetu su se događale velike promjene, izdižu se novi vođe i nove ideologije. Jedan od njih je bio i Josip Broz Tito. Čovjek na kojeg povijest gleda škiljavim očima, no jest sigurno, on je ostavio neizbrisiv trag u našoj prošlosti i smatram da bi svaki student ipak trebao nešto znati o tom razdoblju. Upravo nas i ova izložba želi podsjetiti na cenzure, običaje, radne navike, kulturne procese i društvene impulse tog vremena.

Skulpture, odličja, zastave i fotografije

Na 2. katu šetalo se mnogo zainteresiranih ljudi, iako se u ovom trenutku nudi u Klovićem Dvorima i izložba Klovićeve minijature i fotografije Istanbula, nekako sam imao osjećaj da većina ljudi dolazi baš radi refleksija. Doista, za 20 kuna, imalo se i što vidjeti. na početku vas dočeka reljefni zid, sa fotografijama i  natpisima, koji su namjerno tiskani tj. napravljeni na starom papiru, tako da ste mogli odmah pročitati  sve što vas je zanimalo o pionirima i Aloziju Stepincu.  Sveukupno ima 483. eksponata. U to uključujemo i slike, skulpture, postere, dječje crteže, kratke filmove, odjela, preparirane medvjede. Sve je kronološki koncipirano i dodatnu vrijednost izložbi daje ta multimedijalnost. Nije se smjelo fotografirati i snimati, ali nekako sam uspio izmanevrirati  i to. 🙂

Osobni dojam

Ono što mi se nije svidjelo jest dojam da je tu moglo još i više stvari biti uključeno, nemojte me krivo razumjeti, ima puno toga, zadržao sam se sat i pol, ali nekako sam htio još! To kažem jer neki eksponati nisu bili iz razdoblja 1945-1955., pa mi je logično za pretpostaviti da su mogli još toga nabaviti i povećati izložbu na 3.kat. Najviše mi se svidjelo posvećenost mnogim detaljima iz tog razdoblja, nabrojano je sve što utjecalo na ljude i njihov život, nije bilo sve podređeno drugu Titu. Tako da sam uspio saznati nešto i o Časopisu svijet, Plavom vjesniku, koji ironično je propangirao zapadnjačke vrijednosti, Augustu Augustinčiću i njegovim skulpturama. Neću sve nabrajati jer doista želim da i sami pogledate. Samo bih još izdvojio Augustinčićev kip Tita koji koji je bio postavljen na Plitvicama dok ga netko, od onih koji se gnušaju i samog spomena na bivšu državu, devedesetih godina nije išarao bijelom bojom.

Radnički posteri 1950.

Intervju sa posjetiocem

Jedan gospodin se šetuckao i cijelo vrijeme mrmljao nešto sebi u bradu, njegov   hrapavi izgled podsjećao me čovjeka koji je čovjeka koji je prošao puno u životu i bio sam siguran da ima što reći o tome razdoblju.tako da sam mu prišao i zamolio ga za kratki intervju. Objasnio sam mu da je za potrebe bloga, ali mislim da me nije baš previše razumio i nije mi dopustio da ga snimim, ali uspio sam izvući par informacija. Pitao sam ga može li mi ukratko opisati kako je to bilo živjeti u vrijeme Tita i da li je prije bilo bolje?. Ovo je otprilike odgovor koji sam dobio.

I da i ne. Tito je bio poseban. Onomad su bila posebna vremena. nije bilo teško onima koji su imali, a imali su svi. Radili smo naporno i živjeli smo lagodno. Staljinizam nam je bio ideal,sve dok Tito nije rekao da je Staljin govno. Hehe. Diplomirao sam agronomiju 1955 i prebacili su me u vrbik na rad. tada smo imali dogovorenu ekonomiju i radili smo gdje, kako i kada bi na to rekli i nitko se nije bunio.Nakon toga moramo sam u vojsku na godinu dana i oženio sam svoju, sada, pokojnu ženu. Imali smo dobar život, koji se poboljšao kada su uvedeni plaćeni godišnji odmori. Radilo se i stvaralo, jer smo imali tvornice koje bi puno napravile ali tada bi se to i prodalo.Nije bilo krize kao danas.Imali smo petoljetke…

Skulpture Augusta Augustinčića

Nakon toga je počeo trabunjati o Sanaderu ali otprilike sam dobio ono što sam htio. Gospodin se zvao Stjepan i ovim putem mu zahvaljujem. Da dovršim, pogledajte izložbu neće zažaliti i ako pronađete neku stariju osobu nemojte se libiti pitati o tim vremenima.Sigurno će imati nešto za reći. Ostavljam vas sa ovom mišlju :

Kad naša buduća pokoljenja budu čitala historiju borbe za socijalizam, neće se zbog nas stidjet.-Programu Saveza komunista Jugoslavije.

Do čitanja!

Brzo svi u Etnografski! Dio 2.

Kao što ste mogli pročitati u prvom dijelu, u muzeju sam se poprilično dobro zabavio, čak i naučio nešto novo. Ono što me ugodno iznenadilo jest da za cijenu od 10 kuna, ne samo da smo mogli vidjeti svakojake zanimljive igračke iz Hrvatske i regije već usput pogledati i eksponate izložene u stalnoj postavi.  Naime, radi se o tradicionalnim narodnim nošnjama iz Hrvatske i svijeta. Inače, muzej se nalazi u prekrasnoj secesijskoj zgradi u centru grada i osnovan je 1919. godine.

Narodna nošnja-područje Dinarida

Stalni postav

Bogat fundus od oko 80 000 predmeta obuhvaća etnografsku baštinu Hrvatske, raspoređene u tri kulturne zone: panonsku, dinaridsku i jadransku. Više informacija o povijesti i izložbama možete saznati na Etnografski muzej . Narodne nošnje Hrvatske i odabrani predmeti narodne umjetnosti i rukotvorina s reprezentativnim izborom hrvatskih narodnih nošnji (paška čipka, slavonska zlatara i konavoski nakit), te rijetke zbirke izvaneuropskih tradicijskih kultura Afrike, Latinske Amerike, Azije, Australije i Oceanije. Oko 5 000 predmeta (odjeća, pokućstvo, oružje, nakit, glazbala, predmeti religijskog karaktera i mnogi drugi) prikupljeni su potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Zbirke zorno prikazuju značajke nekih domorodačkih kultura i civilizacija tih kontinenta. Postava zapravo zauzima veći dio muzeja i proteže se na dva kata, na kojima možete vidjeti velik izbor muških i ženskih nošnji, tako da ako se izgubite, ne brinite, već uživajte, sigurno ćete naučiti nešto novo kao i ja. Pa dopustite mi da vam prenesem ono što sam zapamtio.

Jadransko područje– zauzima tek uski priobalni pojas, što se veže uz priobalni pojas, te se ne može označiti čvrsta granica između ta dva područja. Tu pripadaju i svi jadranski otoci. za narodne nošnje jadranskog područja značajno je da idu u korak s mediteranskim zemljama. Gornji dijelovi su se izrađivali od vunenih tkanina za koju je upotrebljena vuna domaćih ovaca. Izrada tkanina radila se u poluprofesionalnim tkalačkim središtima. Osim vune, tkala se i svila, koja se u čitavom primorju uzgaja za vlastite potrebe. Platno bi se kupovalo u trgovinama, gradovima i sajmovima. Ali rijetko je su u to vrijeme ti krajevi bili iznimno siromašni. Muška narodna nošnja javlja se u nekoliko oblika. U većini slučaja prevladavaju tipični mediteranski oblici. Kod ženske nošnje karakteristične su duge suknje s poramenicama ili cjelovita suknja s prslučićem i čipkom.

Panonsko područje– Obuhvaća dio Hrvatske između rijeke Drave i Save, te Dunava, gdje je uglavnom nizina. Za izradu odjeće služile su pretežito sirovine od biljnog vlakna-lana i konoplje. Žene su ih koristile za tkanje platna u tkalačkom stanu. U načinu tkanja i u inventaru najviše elemenata stare slavenske baštine očuvano je upravo u panonskoj zoni. Muška i ženska nošnja, pretežno je od domaćeg platna, te se kao glavna odjeća nosi ljeti i zimi. Po ljeti im sigurno nije bilo previše ugodno :/. Uz platneno ruho nose se i krzneni i sukeni odjevni predmeti različitih oblika, i to zbog zaštite od hladnoće, ali i kao dekorativni dodatak. Ti dodatni dijelovi ruha baština su stepsko-nomadskog odjevnog inventara, a postali su zajedničko dobro svih narodan koji žive u panonskom bazenu i njegovoj  periferiji.

Područje Dinarida– Tu baš i nisam previše zapamtio, nemojte mi zamjeriti, ali ono što se sjećam jest da je ženska odjeća bila obilježena geometrijskom strukturom. Izrađivale su rune i ostale tekstilne predmeta u vlastitim domaćinstvima sa vretenima. Muška i ženska odjeća bila je ukrašena širokim porubima zelene i modre boje. koristili su i sirovu kožu. Nosili su i kratke kape. Planinsko-dinarsko područje predstavljeno je nošnjama zaleđa : Bukovice, ravnih Kotara, Vrlike, Žumberka i Korduna.

Najbolji dio

Zaštitno odjelo iz feudalnog doba.

Baš kada sam pomislio da je to sve, došao sam do prvog kata, gdje sam mogao vidjeti prizor od kojeg mi je zatreperilo srce. Pravo odjelo saumuraja. Oduvijek me privlačila japanska kultura i sada kad sam prvi put uživo vidio tako nešto, pa nije mi bilo svejedno. Na prvom katu, s lijeve strane sakrilo se bogatstvo ostalih naroda svijeta. Od Amerike-indijanca, preko Afrike- raznih plemena pa sve do Azije-aboridžina. Mačevi, katane, sablje,slike i namještaj u svojem autentičnom obliku bili su impozantni. Artefakti su se nalazili u izlogu s opisom svakog predmeta i vremenu kojem pripada. Moram priznati, tu sam se najviše zadržao i nije mi bilo žao.  Ako biste željeli saznati više, od srca vam preporučam da požurite i doživite i Svijet igračaka i narodne nošnje, nećete požaliti.

Do čitanja!

Brzo svi u Etnografski! Dio 1.

Izradila djeca polaznici škole željezničkog modelarstva

Pa dobro, ne morate sad odmah iz ovih stopa. Prvo pročitajte ovaj post :). Ali sada kada sam zadobio vašu pažnju, htio bih posvetiti ovaj post jednom zanimljivom muzeju u Zagrebu i kratko vas provesti kroz sadržaj koji nudi. Prema naslovu, shvatili ste da se radi o Etnografskom muzeju smještenom na adresi Trg Mažuranića 14.

Povratak u djetinjstvo. Jupi !

1. prosinca 2012. otvorila se izložba “Svijet igračaka“, koja nudi svakom posjetitelju da se makar na kratko vrati u svoje djetinjstvo i prisjeti onih blaženih dana bez briga i muka, kada se svijet činio ljepšim i šarenijim. Nisam mogao odoljeti a da ne odem,  i studentska ulaznica košta samo 10 kuna. Uspio sam nagovoriti i kolegicu čiji post možete pročitati ovdje Nataša Vuk. Izložba ostaje otvorena do 31. svibnja 2013. Cilj izložbe jest predstaviti dječje igračke kroz više događaja, od koji je središnji Dječje igračke iz hrvatske baštine, a pratiti će je, uz brojna događanja, izložbe Iz svijeta igračaka, Poljske tradicijske dječje igračke te Igračka ima srce.

Izložba se prostire na dva kata, a središnji i najveći dio je u prizemlju na desno (da se ne izgubite). Prikazuje sve bogatstvo i raznolikost dječjih igračaka u nas. To su igračke kakve danas više ne poznajemo, kakve se više niti ne izrađuju osim u nekim više tradicionalnim mjestima u Hrvatskoj. kako su nam objasnili u muzeju :“To su igračke koje se čuvaju u fundusu muzeja, a neke od njih još se i danas izrađuju u hrvatskim selima. Želimo potaknuti interes za ovaj dragocjeni segment narodnoga stvaralaštva i tako ispuniti još jedan od zadataka našeg muzeja – popularizaciju domaćega stvaralaštva, uz njegovo čuvanje, obradu i prezentaciju.“

Malo zanimljivosti

Izložba prikazuje igračke izrađene od raznih materijala, kao što su plišane, izrađene u malim manufakturama ili danas već velikim tvornicama dječjih igračaka, koje su se s vremenom razvile, poput najpoznatije europske, vjerojatno i svjetske tvornice plišanih igračaka u Njemačkoj-Steiff. Osnovala ju je 1890. Margaret Steiff u Giengen an der Brenzu, koja je od malenog obiteljskog obrat i velike ljubavi prema igračkama stvorila svjetski poznatu i priznatu proizvodnju. Njihov je prepoznatljivi znak metalni gumbić pričvršćen za lijevo uho svake plišane igračke. Izrađene su od alpake (vuna dobivena od istoimene životinje iz porodice deva),punjene piljevinom od drveta ili poliesterom itd. Poslije Prvog svjetskog rata porastao je interes za metalne i mehaničke igračke te se proizvodnja razvija u Engleskoj, Španjolskoj, čaki i Americi. One su se na industrijski način izrađivale i u drugim dijelovima svijeta poput Japana, Kine i Indije.  Pojavom plastičnih igračaka krajem 70-ih pada interes za ovakvu vrstu igračaka. Danas je Kina najveći proizvođač plastičnih igračaka.

Prva evidentirana igračaka u zbirci muzeja jest zipka iz Letovanića, sela pokraj siska, izrađena od hrastovine oko 1840.  a kupljena za muzej 1921. godine. Izloženi predmeti su poput zipki, krevetića, pletenih košarica koje su u prvoj polovini 20.st izrađivali odrasli za djecu. Iz tog vremena čuvaju se igračke koje su izradila djeca koristeći se materijalima iz prirode. To su maleni lukovi i strijele, puške, vodenice, zvrkovi, lutkice od kukuruzovine.

Osim tradicionalnih hrvatskih igračaka prikazane su i igračke iz Ukrajine, Češke, Njemačke, Portugala, Slovačke, Slovenije, tako da mogu doista reći da sam ih se nagledao za neko vrijeme.  Izložba je odlično napravljena, najveći naglasak je baš stavljen na djecu, tako da smo mogli vidjeti u svakom kutu neko dijete koje se igra ili pokušava domoći igračke u izlogu dok ih roditelji traže. Moram pohvaliti i inventivnost što se tiče interakcije posjetitelja sa eksponatima, tako da smo mogli otvarati kutijice u kojima bi bile neke druge posebnosti, pomirisati nešto, zavući ruku i izvući neki materijal ili pak jednostavno leći i pogledati prema stropu na kojem su visjeli mali aviončići pričvršćeni za oblake od vate. Sve u svemu, doista sam se na taj tren osjećao ponovo kao dijete i osjećaj je bio dobar. Za kraj vas ostavljam s videom u kojem možete pogledati dio muzeja i kako izgleda izložba.

Do čitanja!

9 razloga zašto se izgubiti u Amsterdamu !

Štovano čitateljstvo!

Odlučio sam podijeliti sa vama još jednom prekrasno iskustvo sa putovanja!. Ove godine, osim Berlina, imao sam priliku posjetiti jedan od najluđih gradova, ne samo u Europi, nego i na svijetu. Amsterdam! Znam da vas je dosta  bilo tamo i nosi neka neizbrisiva sjećanja, tako da umjesto dosadnjikavog nabrajanja što sve morate vidjeti i/ili isprobati, odlučio sam nabrojati neke razloge zašto posjetiti grad i zašto je ovo meni bilo najbolje putovanje ikad!

1. Jedan od najljepših gradova na svijetu.

Amsterdam ima specifičnu arhitekturu, kakvu ne možete vidjeti nigdje drugdje na svijetu. Kuće su iznimno uske i na prvi pogled čudno je kako ljudi uopće stanu u njih. Kako je grad prošaran mnogim riječicama, tako i kuće tvore zanimljivu kružnu koheziju. Rijetko ćete naići na neku veliku zgradu ili obiteljsku kuću na koje smo mi navikli. Grad je jako čist i prometno dobro povezan, ali nismo koristili tramvaj u niti jednom trenutku jer nam je bilo fantastično “izgubiti” se u predgrađu i otkrivati sve neobičnosti, a ima ih stvarno puno.

2. Srdačni ljudi

Grad bez inhibicija i predrasuda prema bilo kome. Nadimak moderane Sodome mu nikako ne stoji jer su njegovi stanovnici iznimno civilizirani i opušteni.  Pun je života ali i iznenađujuće smiren, ukorijenjen i uporan, egoztičan i tolerantan. Nitko vas neće čudno gledati, bez obzira kako ste obučeni ili kako izgledate. Ovdje su svi prihvaćeni i daju vam to do znanja.

3. Bicikli

Bicikli, bicikli posvuda. Prilično neobičan prizor. To je i prva stvar koju primijetite pri ulasku u grad. Automobila gotovo i da nema, radi praktičnosti i uskih ulica. Većina stanovnika ima bicikl, ali zanimljivo jest da ih je većina slična ako ne i ista(zbog učestalih krađa). Bicikli parkirani na mostu, ukrašavaju ih i tvore živopisan prizor. Samo pripazite kako hodate, jer biciklisti neće paziti na vas.

4. Muzeji

Grad koji ima i bogato kulturno nasljeđe. Na glavnom trgu Damu nalaze se kraljevska palača i muzeji kojima je izloženo bogatstvo Amsterdama. Između ostaloga, u Rijksmuseumu petstotinjak Rembrantovih slika (među kojima i Noćna straža), a Van Gogov muzej čuva najveću zbirku slika amsterdamskih majstora na svijetu. Također možete i obići kuću Anne Frank ili muzej židovske povijesti, najvažniji izvan Izraela. Ne smijem zaboraviti ni na mogućnost posjeta Torture museumu, tvornici Heinekena ili pak Xtra ice Cold bar- kafić koji je u potpunosti napravljen od leda. Birajte 😉

5. Legalizirana marihuana

Sigurno jedan od razloga velike popularnosti. Što da vam kažem, neki ljudi idu samo radi toga, nemojte i vi biti jedni od njih, ali vjerujte mi s pronalaskom nekog Coffee Shopa nećete imati problema, ima ih preko 200 u gradu i svaki ima specifičnu ponudu. Tako sam bar čuo 😉

6. Najbolji tulumi

Ako planirate put, predlažem vam da to učinite oko 30. travnja jer tada je tamo jedan od najvećih tuluma. Na taj datum pada Kraljičin Dan (Queen”sDay) i svi nizozemci izlaze na ulice slaviti rođendan kraljice Beatrix. Svi stanovnici oblače se u prepoznatljiva obilježja, a to su logično, odijela, obuća, ljubimici s narandžastim simbolima. Grad poludi. Ljudi na ulicama plešu, povorke parade, vatrometi, koncerti u parkovima,ulični umjetnici i partijanje na brodovima u kanalima, samo su dio onoga što možete iskusiti. Taj prizor, ako možete, nemojte nikako propustiti.

7. Hrana

Kada posjetim neki grad, uvijek se potrudim probati neki domaći specijalitet. Ovaj put sam imao problema, jer bilo je toliko izbora, a tako malo vremena. Posvuda u centru možete pronaći neke vrste brze hrane i restorana. Cijene variraju, naravno, restorani su skuplji. Svoju misiju sam donekle ispuni jer sam isprobao Febo-domaći fast food lanac. Iako se nekima nije svidjela takva vrsta hrane, ja sam bio oduševljen. Većinom su to malo veći kroketi, koji se nalaze, pa kao u izlogu, ubaciš 2-3 eura i izvadiš ga van i uživaš u sočnom okusu link-Febo!. Isprobao sam argentinski restač, grčki i belgijske waffells koji su bili brutalno preslatki, a najdraže mi je ipak bilo u vijetnamskom take out-u.  Ok, neću više, jer sam ogladnio.

8. Suveniri

Suvenirnice možete naći na svakom uglu i zapravo su kao i svake druge, samo što iamju veeeeliku i šarenu ponudu-privjesci,šalice,razglednice, magnetići, dildači :), lule… Svaki puta sam se osjećao kao Alisa u zemlji čudesa. Mislim da fotka govori dovoljno. Nakupovao sam se kao nikada i nije mi žao niti jednog centa.

9.Atmosfera

Za kraj ove liste, ostavljam vas sa par misli koliko je ovaj grad poseban.  grad u kojem život buja. Toliko posebnosti da je teško nabrojati sve. Bilo koje doba godine jest posebno na svoj način. Primjerice, kad se čini da se svi stanovnici zabavljaju na ulicama ili kad zimi kližu po zaleđenim kanalima, kad kuće sa zabatima osvjetljava rana večernja svjetlost a mostovi se nadvijaju nad kanalima kao zlatni lukovi, onda možemo razumjeti zašto su se nizozemski slikari iznova vraćali tim prizorima. Oni koji su bili znaju o čemu pišem, oni koji nisu…pa što čekate?!

Do čitanja!

Starije generacije i nova tehnologija iliti kako sam djeda naučio koristiti internet!

Jedna kratka priča o vječnoj volji za novim znanjem!

Dok sam razmišljao o tome koja bi bila prikladna nova konvergentna tema za moj blog, sjetio sam se jedne savršene i pomalo atipične. Prije 2 godine moj djed Ante dobio je kompjuter. To samo po sebi ne bi bilo ništa posebno da djed nije nedavno navršio 88 godinu života i nikad prije nije koristio tu vrstu tehnologije. Jedino što je on rekao u vezi svojih godina :” Još jednu godinu stariji, a još uvijek super komad”.  Oduvijek  je imao poseban smisao za humor. No ovo nije priča samo o njemu, već o jednoj crnoj kutiji i neprestanoj ljudskoj znatiželji. Ta crna kutija, promijenila mu je život i naš odnos.

Kako je to sve krenulo?

Djed živi sam, zapravo sa psom Akijem, u jednoj obiteljskoj kući blizu centra, u Zagrebu. Svaki dan, kao pravi umirovljenik provodi u nekoj stereotipičnoj rutini(kuća-plac-kuća). Moji roditelji su razmišljali i shvatili da briga oko psa ipak nije toliko intenzivan posao, da bi mu mogla okupirati ostatak dana, pa su odlučili  malo se zaigrati i kupiti mu kompjuter za rođendan. Ja sam u početku bio skeptičan i pitao sam se  što će mu to? Tko će ga naučiti?Ima li on uopće volje za tako nešto? Znao sam , da će teret eventualnih poduka pasti na moja leđa.

Kad je dobio poklon, za čudo, Ante se oduševio. Insistirao je da se sve, brže-bolje odmah instalira i da počne sa korištenjem enterneta(kako on kaže) što prije moguće. Zadivio me takav entuzijazam, jer doista to nisam očekivao…Dogovorili smo se da ću na tjednoj bazi dolaziti kod njega i da ćemo ići korak po korak s njegovim uvođenjem u virtualni svijet.

Svaki dan, svaki čovjek nauči nešto novo.

Smišljao sam, kako je najbolje pristupiti ovakvoj vrsti edukacije, jer imao sam na umu da je to ipak stariji čovjek, njegova motorika nije to što je nekad bila i ne razumije tehnologiju kao što ju mi danas uzimamo zdravo za gotovo. Prvo smo počeli sa osnovama, početnih nekoliko puta došao sam čisto da ga upoznam sa hardware-om. Počeli smo od monitora, čemu služi, zatim miš, tipkovnica, uglavnom, već znate…I bogme,  deda je to odmah ukapirao i već je nakon tih nekoliko tjedana samostalno znao upaliti kompjuter i kliknuti ikonu na desktopu (i.explorer) za ulazak na enternet. Great success !

Nakon što sam mu objasnio točno što je to enternet i koje sve mogućnosti i potencijal ima ta mreža, samo me upitao : “Čekaj malo, to sve stane u ovu kutijicu?” Sljedeći korak bio je da ga provedem kroz neke portale koje bi njega mogli zanimati, a to su većinom bili news portali. Malo pomalo, išli smo sve dalje i radili “kompliciranije” stvari. Moram napomenuti da u početku nije sve išlo glatko- najviše nas je mučio miš, točnije kursor nam je ponekad često bježao po monitoru, ali uz malo vježbe i to smo riješili. Ponekad je bilo potrebno više strpljenja i puno ponavljanja naučenoga gradiva, ali danas mogu ponosno reći- moj deda zna koristiti internet ! Usput rečeno, deda ima bolji kompjuter od mene.

Zaključak priče,ali ne i kraj druženja.

Prošle su 2 godine i Ante u potpunosti sada zna otići na net, pronaći portal ili informaciju koja ga zanima i napraviti s time što god želi, također se jednom mjesečno preko Skype-a čuje sa rodbinom u Americi, a ponekad meni pošalje chain letter :/.  U svakom slučaju, njegova volja za novim znanjima, ostaje mi  inspiracija, sigurno će i on pročitati ovaj post kad mu pošaljem link-pa neka zna. Slobodna srca mogu vam reći da nas je ovo iskustvo zbližilo, premostili smo generacijski jaz i povećali broj tema o kojima možemo razgovarati, ponekad i preko e-maila. 🙂 Ostavljam vam kratki intervju u kojem možete saznati iz prve ruke kakvo je ovo iskustvo bilo za djeda!

Do čitanja!

Nenad Bach Band i gosti u Lisinskom 20.11.2012

Tko je Nenad Bach i zašto bi netko išao na njegov koncert?

Gospodin Bach je priznati svjetski umjetnik. Skladatelj, pjesnik, producent, pjevač te mirovni i socijalni aktivist, ali iznad svega rock & roll glazbenik. Rođen u Zagrebu, završio studij građevine na Sveučilištu u Rijeci, proputovao Europu i 1984. emigirao u New York. Kako sam kaže “Zbog profesionalnog izazova i da mu se djeca rode u demokraciji.”

Tokom karijere je surađivao sa poznatim glazbenicima poput Luciana Pavarottija, Bono (U2), Brian Eno, Bruce Springsteen, Leonard Cohen itd.  Njegova glazba je zabilježena u filmu Transatlantic. Do danas je prodao preko milijun ploča. Za vrijeme domovinskog rata, lobirao je za Hrvatsku kroz javne govore, televizijska pojavljivanja i pjesme koje su širile poruku mira . Ovo mu je bio prvi samostalni koncert u Hrvatskoj. Sve ovo navedeno, bila je prava pozivnica za koncert koji se ne smije propustiti.

Ali…Zašto sam se onda nakon koncerta osjećao posrano?

Prije nego počnem o osobnim dojmovima sa koncerta, moram zahvaliti kolegici Ivani Gutierrez (blog-Ivana Šaškor), koja mi je omogućila ovo iskustvo. Prvi motiv posjeta Lisinskom, bio mi je što nisam nikad bio u Lisinskom, što me mučilo već neko vrijeme. Ovo je bila savršena prilika da ispravim tu nepravdu, nanesenu samome sebi.

Ovo što sam proživio bila je još veća nepravda. Odlično. Impresivno. Virtuozno. To su riječi koje koje ne mogu iskoristiti za ono što sam vidio. Da sam znao da će biti ovako nikad ne bih išao. Karte su bile skupe, no to se može opravdati s obzirom da je zarada išla za djecu bez roditeljske skrbi. Većina pjesama bila je na engleskom, što samo po sebi nije loše, ali te pjesme tj. riječi su toliko banalno loše da su neslušljive. Kao da ih je dijete pisalo, a ne “priznati svjetski umjetnik”.  Pjesme odišu uzvišenim moralnim porukama i životnim načelima npr. All I want is freedom ili Everything is forever, ne moram pisati tekst jer naslov već dovoljno jasno opisuje o čemu se radi u pjesmi i cijelo vrijeme ponavlja. Bez ikakvih metafora, bez trunke emocija i bez nekog “ljepšeg” skrivenog značenja i tako svaka od petnaestak pjesama. Gospodin Bach je na pozornici izgledao neuvjerljivo i iznimno nervozno, kao da je i sam znao koliko mu pjesme vrijede. U pjesmi Digital Revolution lijepo je objasnio polupraznoj dvorani, da se radi o preobrazbi sfere ljudskog života koja se seli na internet i društvene mreže. “Neki od nas su 0, a neki 1, koji ste vi broj?”, upitao je i krenuo pjevušiti drhtavim glasom some of us are zero, some of us are 1…Moja reakcija većinom koncerta je bila “Zašto, Bože, zašto?”, no mislim da je i Nenad Bach ciljano na to, samo je ta poruka primljena na pogrešan način i jedva sam čekao da sve završi. Iako će se nekima učiniti da sam previše strog ili subjektivan, uzet ću si za to pravo, jer na svojem blog mogu necenzurirano opisati kako sam se ja osjećao tokom koncerta i od “umjetnika” s takvim pedigreom smatram da sam imao pravo očekivati više.

No nije sve toliko crno

Ono što jest bilo odlično, jesu gosti. Prvi sam put imao priliku čuti uživo neke od najboljih glazbenika što hrvatska estrada ima za ponuditi. Marko Tolja odsvirao je jednu pjesmu na glasoviru i pokazao da ima zavidno prekrasan glas i talent koji me iznenadio. Miroslav Škoro također je otpjevao jednu laganu slavonsku pjesmu i popravio raspoloženje publike. Posebno bih izdvojio Arsena Dedića, živu legendu, boema, pjesnika i još puno epiteta koje zaslužuje. Bila je svojevrsna čast poslušati ga uživo i njegova sposobnost prenošenja stihova i nježne komunikacije sa publikom jest nevjerojatna. Radojka Šverko, kao prava diva, uzdrmala je svojim glasom sve u dvorani i svojom pojavom zasjenila neuvjerljivog gospodina Bacha. Sveukupno i nije bilo toliko loše, ali bi li ponovo išao na takav koncert? Ne bih, hvala.  Treba pohvaliti humanitarni karakter, pozitivnu atmosferu i prateći bend. Ove ostale stvari možda i možemo zanemariti jer čini se da je većina malobrojne publike uživala, tako da se nadam da sam jedan od rijetkih kojima se ovaj koncert i nije previše dopao. Donosim vam i kratki video, pa poslušajte…

Do čitanja!

FPZG-ovci u Berlinu i nepodnošljiva lakoća propadanja

Kako je počelo

Trebalo je to biti jedno obično putovanje, no pretvorilo se u jednu veliku avanturu. Još prije 3 mjeseca sve je bilo dogovoreno i uplaćeno, jedino što jest nedostajalo su mjesto i vrijeme polaska. Napokon, naš vodič javio nam je da će to biti u srijedu, u 20 h, 07.11.ispred Velesajma. Koferi su bili spakirani, vodiči za grad pripremljeni, živci napaljeni i dva busa na kat, upitne kvalitete, spremna za ukrcavanje. Goodbye Zagreb, hallo Berlin!

Ali i prije samog polaska, počeli su  problemi. Naime, prvo se čekalo do zadnjeg trena da svi uplate svoja dugovanja vodiču na licu mjesta, kojeg ćemo radi zaštite identiteta zvati Pasanac.  Nakon toga saznao sam da ne postoji mogućnost dobivanja dvokrevetnih soba jer se trebalo prije javiti i nadoplatiti jednu lijepu svotu. Ja to nisam saznao, jer eto, nisam dobio misteriozni mail u kojem je to objašnjeno. Super! Nema veze, snaći ćemo se, samo da krenemo… i jesmo, nakon skoro sat vremena čekanja. Bilo je već 21h a čekao nas je put od 18 sati preko Slovenije, Mađarske, Slovačke, Češke i Njemačke. Sam put do tamo ne bi bio toliko strašan i dug, da nismo svaka 2 sata stajali i još tome, stalno smo morali čekati drugi bus koji je stajao i češće. Naime, ekipa  je iz drugog busa odlučila odmah početi sa cuganjem, tako da su njihove piš-pauze bile brojne i dugotrajne.  Što se tiče našeg busa, dosta sjedala je bilo pokvareno (nisu se mogle podesiti funkcije gore-dolje), klima-kao da je imala vlastiti mozak i sama je odlučivala je li vrijeme da se smrzavamo ili preznojavamo. Vozači su nas tokom puta konstantno maltretirali sa Severinom, Magazinom i inim pjesmama, a što se tiče spavanja-ništa od toga. Svaki put kad bi sklopio oči, Pasanac bi dreknuo na mikrofon kreštavim glasom, razbudio bi ljude u polukomatoznom stanju, da nam pokaže neku irelevantnu građevinu, koju u mraku tak i tak nismo mogli vidjeti. Stigli smo, ne u jutarnjim satima kao je predviđeno, već oko 16 sati. Tako da nam je propalo pola dana od predviđenih 3.

Što vidjeti?

Nakon check in-a u hostel, koji je generalno bio sasvim okej, osim što su katovi dijelili kupaonice :/, krenuli smo u brzinsku šetnju centrom grada. Ono što sam na prvu primijetio, Berlin je poprilično mračan grad, samo su bitne građevine malo više osvijetljene.

Pješačili smo ulicama, gdje bi povremeno Pasanac stao i održao predavanje o povijesti grada i o interesantim događajima koju su se odvijali u to vrijeme. To je bilo najbolje što smo dobili od njega i drago mi je da sam ipak saznao neke nove stvari. Obišli smo rijeku Spree, Ministarstvo-gdje živi i radi kancelarka Markel, veličanstveni Bundestag i prekrasna Branderburška vrata.  Kroz njihovu glavnu ulicu Unter den Linden vidjeli smo puno shopping mjesta, Berliner Dom, muzeje (npr. DDR museum koji smo kasnije posjetili i kojeg svakako preporučam) i stali na Alexandar Platzu na kebab.  Kraj dana završen je njemačkom pivom, koju smo ispijali u blizini hostela jer oko centra Berlina nema ni kafića ni pivnica.  Da vas ne gnjavim previše detaljima što smo vidjeli i gdje smo sve bili, izdvojio bih još samo da smo sljedeći dan otputovali U-bahnom u periferiju Berlina i posjetili prvi koncentracijski logor Sachsenhausen. Iskustvo je bilo jezivo i dok smo prolazili kroz barake, gdje su držali Židove, Ruse, homoseksualce i Rome, osjetilo sam određeno strahopoštovanje prema mjestu i sućut prema svim nepotrebno mučenim i izgubljenim životima.  Svakako jedan od doživljaja koje ću nositi sa sobom cijeli život.

Izdvojio bih još muzej Topografie des Terrors, Checkpoint Charile, Holocaust memorial oni su svakako vrijedni vaše pažnje ako i kada se uputite u Berlin. Dalijev muzej je preskup (11eu) i nije ono što sam očekivao. Mjesta za partijanje nema mnogo ali ako baš to tražite uputio bih vas u četvrt Kreutzberg, gdje ćete naći dovoljno takvog sadržaja i možda vam se posreći pa upoznate nabildanog Turčina sa pravim ženskim grudima! I naravno, ne zaboravite prošetati se uz  sam Berlinski zid, naći ćete jedini dio u gradu koji je ostao netaknut, oko 200 metara duljine, išaran prekrasnim grafitima. Rastanak sa gradom bio je tužan, ali na povratku stali smo još na par sati u Pragu i pošetuckali se na brzinu kroz centar.

Još nevolja za kraj

Naravno da ni povratak u Zagreb nije bio bez poteškoća.

U jednom trenutku,dok smo prolazili kroz Češku, drugom busu zapalila se guma!(ehm, busevi upitne kvalitete).  U pomoć su pristigli i policajci i vatrogasci, ali spasa nije bilo, morali smo sačekati još 4 sata do povratka. Na sreću, u blizini je bio McDonald“s i njegov znak čije je svjetlo obasjalo naša bića i poveo nas na sigurnost i toplinu, okrijepio je naše, već izmučene duše i dao nam malo snage tj. klope za ostatak puta. Gumu na busu nisu uspjeli popraviti, tako da su morali voziti manjom brzinom i stigli su par sati poslije nas u Zg.

Kad se sve podvuče, ovo je bilo jedno doista neponovljivo iskustvo.  Berlin preporučam svakome i ispričavam se na dugom postu ali nije bilo načina da skratim,  jer ovo je bila prava avantura sa još malih milijun sitnica koje nisu stale u ove retke.  Samo ne zaboravite, ako je nešto prejeftino, zapitajte se zašto je to tako, jer neke svari doista jesu predobre da bi bile istinite. Ostale fotke može pogledati na mojiem Flickr računu

Do čitanja!

Moj prvi susret s modnim svijetom-Fashion Aid 2012

Sigurno ste čuli za razne modne događaje u Hrvatskoj, vjerujem da je dio vas (štovanog čitateljstva) na nekima i prisustvovao. Što se mene tiče, nikad nisam i pravi sam mali, muški, modno neosvješteni čovječuljak.  Tako da, kad sam dobio pozvnicu za Fashion Aid 2012, doista nisam znao što mogu očekivati. No, krenimo redom, prvo što je to zapravo?

Fashion Aid je nastao u organizaciji Rotaract kluba Zagreb Centar i ovo nije prvi put da se održava, već 3 godinu zaredom. Ove godine se fešioniziralo u Kinu Europa, 28. 10. 2012.

Svjesni kako mnogi mladi student dizajna nemaju priliku prezentirati sebe i svoj rad široj publici, Rotaract klub Zagreb Centar odlučio je mladim kreativcima osigurati lakši ulazak u profesionalne vode. Upravo je to bio jedan od osnovnih ciljeva revije – pomoći mladim dizajnerima da se predstave široj publici. Kako sami kažu :” Mi smo udruga mladih od 18 do 30 godina. Dio smo programa svjetske organizacije Rotary International. Kroz prijateljstvo i druženje promičemo osnovne ljudske vrijednosti u svijetu u kojem živimo.”

Ove je godine u projekt bilo uključeno čak šest dizajnera:

• Ivana Grgac
• Martina Frketić
• Monika Papić & Petra Iveković (Cherie re Dizajn)
• Franka Masnjak (Franka Dizajn)
• Tara Turković, koja je osvojila najviše glasova posjetitelja

Osobno, čini mi se da sam previše bio uzbuđen zbog ove manifestacije, tako da sam (zahvaljujući svojim nevjerojatnim intelektualnim sposobnostima) uspio doći tjedan dana prerano! Naravno, nije mi uopće bilo čudno što nikoga tamo nema, no kada sam sljedeći tjedan došao u pravo vrijeme, imao sam što vidjeti. Kino je bilo krcato! Kasnio sam desetak minuta i jedva sam uspio naći mjesto za stajanje.  Nakon početnih tehničkih poteškoća, voditeljice su najavile program i sponzore. Posebno bih htio istaknuti zbog čega je ova modna revija drugačija od brojnih drugih, a to je zbog svojeg humanitarnog karaktera! Naime, cilj je ovog projekta bio i pomoći udruzi za terapijsko jahanje KRILA te prihodom od revije nabaviti njima potrebnu opremu. Uz to, udruzi KRILA od strane Gumex Eka donirano je kompletirano sedlo te četiri prsluka za outdoor aktivnosti, a ostatkom novca osigurat će im se ostala oprema neophodna za rad. Mladi dizajneri predstavili su se prvo, kratkim videom, nakon čega je uslijedilo predstavljanje njihove kolekcije. Djevoje nisu šetale, kako je uobičajeno, na posebnoj pisti, već kroz i oko publike, čime su gledatelji iz neposredne blizine mogli vidjeti odjeću.Kako to inače biva, ispred mene je bio dvometraš sa lubenicom umjesto glave, pa se i nisam uspio nešto previše nagledati. Osim odjeće, koju su posjetitelji mogli kupiti odmah nakon revije, na prodaju je bio i nakit :

• đinđeRAJ by Neda Vuković te
• Jewelie by Mateja Herceg

S obzirom na to da je reviji prisustovalo preko 500 posjetitelja, a u Kinu Europa se tražilo mjesto više, dizajneri su se svakako predstavili velikom broju ljudi koji su prepoznali njihov rad i trud. Za kraj bih još dodao da je ovo bilo jedno zanimljivo iskustvo za mene, svakako ću opet otići i sljedeće godine, ali nažalost i dalje ostajem mali, muški, modno neosvješteni čovječuljak. Ako vas zanima više o reviji posjetite Rotaract centar. Slike s revije te sve predstavljene modele možete pogledati na Facebook stranici Rotaract kluba Zagreb Centar – Facebook-Rotaract Zagreb Centar

Do čitanja!

P.s. U pauzama su posjetitelje zabavljale djevojke iz plesnog studia Evolution, samo za vas drage čitatelje,  dajem vam video katastrofalne kvalitete( da, snimao sam s krumpirom). Barem pjesma nije loša. 😛